Translate

Кишни Ускрс 2012....СОЛУНСКА ТЕТРАЛОГИЈА

ЧАСОПИСИ КОЈИ ВИШЕ НЕ ИЗЛАЗЕ

понедељак, 13. октобар 2008.

Мирослав Лукић ће потписивати примерке романа "Пасија по Амарилису"




Београдски писац и професор Мирослав Лукић, аутор романа Пасија по Амарилису, потписиваће примерке свога новог романа, у среду, 22. октобра 2008. године, од 12 часова па на даље, на београдском Сајму књига, Хала 14, Едиција БРАНИЧЕВО, штанд бр. 1539

Издавач позива све љубитеље овог писца да посете штанд Ед. Браничево у то време.


Насл. страница овогодишњег Каталога Едиције БРАНИЧЕВО


Нови број књижевног часописа БРАНИЧЕВО



Управо се појавио нови број пожаревачког књижевног часописа Браничево, у новом руху и новом формату, са новом редакцијом на челу са једним од најпознатијих српских песника, Александром Лукићем.

Часопис доноси обиље нових прилога, пре свега критичких, и уноси извесну живост у већ пословично мртвило и академизам српских књижевних часописа.

У овом броју објављују: Карел Косик: Мафијаштво; Лумпенбуржоазија и виша духовна истина; моралност у временима глобализације. Мирослав Лукић : Провалија српске културе и књижевности. Мирољуб Милановић: Иво Андрић у послератној српској књижевности; Исток, запад; Две реченице. Зоран М. Мандић : Смисао писања. Гордана Ђилас: Ленка. Март Горски: Фотографија број 9: Кришом махнувши смиреним пределом. Зоран Мирковић: Бесмртници.Васа Павковић: Та жена ме не воли. Зоран Симић: "Јулитика". Ана Сантоликуидо: Кафић. Милан Савић: Зашто нисам научио гранцуски. Божидар Јакшић: Дуго путовање преко европске реке. Мирољуб Милановић: За обнову друштвеног романа. Александар Лукић: Уметност романа будућности. Милисав Миленковић: Поветарац нежности. Милисав Миленковић: Убедљива прича, узбудљив заплет. Александар Лукић: Трагом једног морала...

понедељак, 6. октобар 2008.

ПОЛА ВЕКА ЋУТАЊА Мирољуба Милановића



Недавно је објављена нова књига Мирољуба Милановића (1947), професора гимназије у Петровцу н/м, али не приповедака, већ огледа која има карактеристичан поднаслов:Један поглед на српску прозу друге половине двадесетог века.
Књига је објављена као 1о у Библиотеци AB OVO.
И, по свему судећи, књига представља ону дуго очекивану, студиозно и одлично написану књигу, која открива истину о српској прози друге половине двадесетог века, без длаке на језику. Милановић, познат као врстан сатирични приповедач, показао се у овој књизи као рођени књижевни критичар...
На 123 странице исписане су драгоцене странице, које су врсна аргументација и потврда да је у српској књижевности, најзад, отпочело превредновање, које је давно требало учинити.
Књига ће због свог садржаја и теме изазвати сасвим очекиване отпоре, али тешко ју је оспоравати. Ову књигу, наравно, треба прештампавати, прештампавати и прештампавати, као добар подстицај другима, који ће доћи и долазе...
____________
ISTO O ISTOM

Goran Petrović: Opsada crkve svetog Spasa - Narodna knjiga Bgd. 1997.

Jedan od najizrazitijih proizvoda pavićevsko-jerkovljevske poetike “novog čitanja” i “ hiper – logičke inspiracije u pripovedanju ” a u andrićevsko – ćosićevsko – pavićevskoj matrici izbegavanja da umetnički progovori o vremenu u kome je živeo, ovenčan brojnim nagradama i prevodima, “rođeni pripovedač” kako bi rekao čitalac – diletant koji je o umeću pripovedanja nešto načuo ali o njegovom biću ne zna ništa i ne ceni istinu, svakako je roman “ Opsada crkve svetog Spasa ” Gorana Petrovića, koji sada , u obnovi pravoslavlja, koristeći taj talas ( treba li reći : pomodarski ? ), pronosi slavu srpske književnosti u svetu, kao što je to svojevremeno činio roman “ Na Drini ćuprija “ I. Andrića, debelo potpomognut od ministarstva kulture u godinama posle drugog svetskog rata. Ali nastranu analogije , pitanje je kako stvarno ovaj roman predstavlja našu književnost u svetu, šta je tu knjigu ( oko dvesta strana) stavljeno. Istinsko , umetničko i estetsko. Možda delo i zaslužuje da se o njemu toliko govori i prevodi. Ne treba biti nepravedan.
Tematsku ravan ovog romana čini istorijski događaj manjeg značaja: upad Kumana i Bugara na teritoriju srednjevekovne Srbije i njihovo prodiranje na zapad sve do Žiče, tadašnjeg sedišta arhiepiskopije, njeno paljenje i uništavanje a potom preseljenje u Peć. Opisi ukrštanja interesa velikih sila u to vreme ( Vizantije i Mletačke republike ) doprinosi razuđenosti fabule i delo definiše kao istorijski roman. Ljudske sudbine (istorijske i izmišljene) nalaze svoj prostor u okviru zadate teme koju vodi sveznajući pripovedač.Njegov status u svesti receptora dovodi se često u pitanje podsećanjem da je to priča, pripovedni tekst ( “kao u priči”, “nije bilo više mesta ni za priču”, “ nije imalo šta da se pripoveda”) čime je istorijski kontekst definitivno preveden u literarni, poetski. Prostor za simbol je otvoren. Pitanje je kakav simbol nudi , jer ni svaki simbol nije beskonačno rastegljiv a ni univerzalan.
U Andrićevom romanu osvajači su Turci, u Petrovićevom – Bugari i Kumani. Srpski narod je uvek bio prinuđen da se brani od neprijatelja. I dok kod Andrića argatuje na mostu, često nesvestan šta mu se događa, više sluteći zlo, u opsednutoj Žiči , monasi molitvom uzdižu manastir u nebo, van domašaja kumanskih i bugarskih strela i mačeva. Manastir tako postaje simbol neuništivosti jednog naroda a pravoslavlje snažno oružje protiv osvajača i uništitelja.
Istorijski roman imaju gotovo sve nacionalne književnosti i on je , skoro uvek , ostajao u okvirima tih književnosti. Samo je mali broj pisaca uspevao da preskoči “prag” nacionalnih interesa i domogne se univerzalnog i opšteljudskog. Zadata tema sputava pisca da progovori o opštoj situaciji čoveka u svetu. On je uvek rob istorije i vremena. U tom smislu Goran Petrović se kreće sigurnim tragom: smestio se na sredokraći između Višegrada i Beograda . Ali sada , u vremenu govora o kraju istorije, njegov roman štrči iščašeno, bespredmetno.
Slika uzdizanja manastira pod snagom molitve, umesto opšteljudskog značenja, ostaje simbol lokalnog značaja: fantastična slika o borbi jednog naroda protiv zavojevača. Još ako se tome doda srpska nesloga ( opšte mesto ) : kralj Milutin hita iz Skoplja da spase Žiču ali mu đavo pomete puteve, brat sa – kralj Dragutin sa istoka žuri Žiči ali usput krsti svaku raskrsnicu i nikako da stigne, roman ne izlazi iz nacionalnih okvira i značenja. Povezivanje sa sadašnjim vremenom ( pomor ptica u Bosni posle naleta NATO avijacije) , pothranjuje osećanje o opštoj ugroženosti naroda, nezdravo osećanje, čije uzroke u samom narodu pisac ne dotiče.
I u kompozicijskoj ravni poređenje ovog romana sa Andrićevim i Pavićevim prosto se nameće. U Andrićevom romanu četiri veka srpske istorije i pripovedač hroničar. Kod Pavića u “ Hazarskom rečniku” građa je razmeštena u deveti,dvanaesti ,sedamnaesti i dvadeseti vek.Pripovedač: pouydan, objektivan. U romanu Gorana Petrovića radnja počinje u dvanaestom a završava u dvadesetom jer, kad su dva poznata prethodnika G. Petrovića mogla da “razvuku “ radnju romana ( ako je ima?) na nekoliko vekova zašto ne bi i on?! Zasebne celine ili fragmenti povezuju se analogijom a najčešće asocijacijom. Koliko je to književno produktivan postupak, neka prosudi čitalac. Asocijativnost, odavno u upotrebi , već je izvikana stvar, gotovo opšte mesto. Književno delo živi od novog, nepoznatog, otkrivanje nepoznatog sveta. A ako već ova sredstva moraju da se upotrebe, ako su neophodna, onda moraju imati neku drugu funkciju.
“ Valjda se u liku sv.Save ne može drugčije ni pisati “ ( A.Jerkov: “Dobra vest”, podlistak Danasa o kulturi ) .
Kad kritičar od ugleda napiše takvu rečenicu o delu pisca koji je njegov favorit, onda drugi nemaju šta da kažu, sv. Sava je onakav kakvim ga je Goran Petrović naslikao , i gotovo. On je tom rečenicom svaku diskusiju eliminisao.Malo upućeniji čitalac zna ( bar istorijski, a činjenicam se ne može prigovoriti) da nije baš tako i da je lik sv.Save u ovom romanu samo to: viđenje pripovedača, literarna projekcija Gorana Petrovića. Zarad poetske istine, od istorijskih činjenica se može i odstupiti ali ne preterano. Svođenje njegovog lika na jednu dimenziju ne doprinosi njegovoj upečatljivosti nego ga osiromašuje.
Da je ovaj roman proizvod čitanja pogrešne literature i prizemne kič – estetike , svedoči i njegov stil. Zapravo, stil je u ravni tematike, Goran Petrović opredelivši se za glorifikaciju srednjevekovne srpske istorije ne zalazeći u stvarne međuljudske odnose nije ni mogao više da postigne. Šta, zaista , znače sledeće rečenice i sintagme: “ Peneća mesečina, u dugim slpovima,pada niz visina” (1) “ Ona mesečina koja u poljima zri do podneva, čvrsne u grude olova” (2) “ Između dva šumna talasa mesečine” (3) “ Beše posebno tiha bitinijska noć, samo se negde u daljini jedva čuo razboj koji od tankih niti huka sove, ranog trepera zrikavaca, teškog disanja zemlje, romora vode i retkih ljudskih glasova tka izgled vremena” (4) “ Mesec škrinu na nebu. Obruč lune popusti. Na zemlju linuše novi zraci “ (5). Takvih sintagmi, rečenica ili delova pasusa ima gotovo na svakoj strani. Postavlja se pitanje: u kakvom odnosu prema drugim delovima rečenice ( ili rečenica) stoje ? u saznajnom , etičkom , estetskom ? Mora se priznati: čitalac ne saznaje ništa novo, niti se moralno uzdiže, niti estetski oplemenjuje. Jer cilj kič-estetike jeste to : ona se za čitaoca lepi kao čičak. Nastranu to što sve deluje isuviše poznato, kao prepisano iz petparačkih udžbenika za lepo pisanje. Nastranu i to što je pripovedač u svađi sa logikom ( neka zamisli /oseti: “mesec škrinu na nebu “ !? “ tka izgled vremena”!? ) . Kako onda ne dovesti u vezu onaj citat sa početka ove knjige : “ Lepa je noć u moravskoj dolini kad mesečina zaspe snežna polja” (6). Sve kliše do klišea. Opšta mesta. Praznina. Jer opravdanja nema ni ovom drugom: imao je za uzor makar Boru Stankovića ( “A kod B.Stankovića nema ni jednog klišea”. I Sekulić) .
Sve u svemu, kad se te đinđuve i praporci oduzmu ovom romanu, ostaje čista istorija. I to bez dubljeg uvida u njene tokove i odnose.
Istorija koja se ponavlja u nedogled. Knjiga za uspavljivanje i razbibrigu.Ali to nimalo ne sprečava njenog autora da je prevodi na strane jezike i da predstavlja našu književnost u svetu. Bitno je da je šema pronađena. Po njoj je lako mogla biti napisana “ Sitničarnica kod srećne ruke” i druge sitničarnice a da se bitnije ne zađe u problematiku umetničkog pisanja i stvaranja. I tako, u beskraj.*

________
1.G.Petrović:Opsada crkve svetog Spasa Nar.knjiga Bgd 2004.str.12.
2. Isto, str.12.
3. Isto, str.13.
4. Isto, str.14.
5. Isto, str.15.
6. D.Ćosić : Daleko je sunce
_______
* Једно од поглавља при крају Милановићеве књиге, стр. 116 - 121

СРПСКИ ПАЦИЈЕНТ Зорана Симића


Ових дана изашла је у издању Едиције БРАНИЧЕВО прва књига Зорана Симића (1950, Мрмош, Жупа александровачка), дугогодишњег новинара Политике, у Библиотеци Алка као 4.

Књига је посвећена Симићевој мајци, супрузи и ћеркама.

Отвара се оградом:

У овом штиву нема слободних љубавних сцена, те га могу читати и малолетни.

Упозорава се младеж да ова књига садржи безобразлуке и подлости, које ипак, није измислио аутор. Као што ни једна личност није плод његове маште, уосталом као и он сам...

Писана опоро и жестоко, ова књига је истовремено и опора прича о најдуговечнијем српском листу у транзицији, али и роман о самом дописнику из Пожаревца, који се храбро опирао и на крају платио жестоку цену транзиционе турбуленције... За читаоце у Србији, али и свету, ово ће бити поучна прича о томе ко је, у ствари, српски пацијент, јуче и данас...

Актуелно. - "Сазвежђа ЗАВЕТИНЕ"