Translate

Кишни Ускрс 2012....СОЛУНСКА ТЕТРАЛОГИЈА

ЧАСОПИСИ КОЈИ ВИШЕ НЕ ИЗЛАЗЕ

понедељак, 13. октобар 2008.

Мирослав Лукић ће потписивати примерке романа "Пасија по Амарилису"




Београдски писац и професор Мирослав Лукић, аутор романа Пасија по Амарилису, потписиваће примерке свога новог романа, у среду, 22. октобра 2008. године, од 12 часова па на даље, на београдском Сајму књига, Хала 14, Едиција БРАНИЧЕВО, штанд бр. 1539

Издавач позива све љубитеље овог писца да посете штанд Ед. Браничево у то време.


Насл. страница овогодишњег Каталога Едиције БРАНИЧЕВО


Нови број књижевног часописа БРАНИЧЕВО



Управо се појавио нови број пожаревачког књижевног часописа Браничево, у новом руху и новом формату, са новом редакцијом на челу са једним од најпознатијих српских песника, Александром Лукићем.

Часопис доноси обиље нових прилога, пре свега критичких, и уноси извесну живост у већ пословично мртвило и академизам српских књижевних часописа.

У овом броју објављују: Карел Косик: Мафијаштво; Лумпенбуржоазија и виша духовна истина; моралност у временима глобализације. Мирослав Лукић : Провалија српске културе и књижевности. Мирољуб Милановић: Иво Андрић у послератној српској књижевности; Исток, запад; Две реченице. Зоран М. Мандић : Смисао писања. Гордана Ђилас: Ленка. Март Горски: Фотографија број 9: Кришом махнувши смиреним пределом. Зоран Мирковић: Бесмртници.Васа Павковић: Та жена ме не воли. Зоран Симић: "Јулитика". Ана Сантоликуидо: Кафић. Милан Савић: Зашто нисам научио гранцуски. Божидар Јакшић: Дуго путовање преко европске реке. Мирољуб Милановић: За обнову друштвеног романа. Александар Лукић: Уметност романа будућности. Милисав Миленковић: Поветарац нежности. Милисав Миленковић: Убедљива прича, узбудљив заплет. Александар Лукић: Трагом једног морала...

понедељак, 6. октобар 2008.

ПОЛА ВЕКА ЋУТАЊА Мирољуба Милановића



Недавно је објављена нова књига Мирољуба Милановића (1947), професора гимназије у Петровцу н/м, али не приповедака, већ огледа која има карактеристичан поднаслов:Један поглед на српску прозу друге половине двадесетог века.
Књига је објављена као 1о у Библиотеци AB OVO.
И, по свему судећи, књига представља ону дуго очекивану, студиозно и одлично написану књигу, која открива истину о српској прози друге половине двадесетог века, без длаке на језику. Милановић, познат као врстан сатирични приповедач, показао се у овој књизи као рођени књижевни критичар...
На 123 странице исписане су драгоцене странице, које су врсна аргументација и потврда да је у српској књижевности, најзад, отпочело превредновање, које је давно требало учинити.
Књига ће због свог садржаја и теме изазвати сасвим очекиване отпоре, али тешко ју је оспоравати. Ову књигу, наравно, треба прештампавати, прештампавати и прештампавати, као добар подстицај другима, који ће доћи и долазе...
____________
ISTO O ISTOM

Goran Petrović: Opsada crkve svetog Spasa - Narodna knjiga Bgd. 1997.

Jedan od najizrazitijih proizvoda pavićevsko-jerkovljevske poetike “novog čitanja” i “ hiper – logičke inspiracije u pripovedanju ” a u andrićevsko – ćosićevsko – pavićevskoj matrici izbegavanja da umetnički progovori o vremenu u kome je živeo, ovenčan brojnim nagradama i prevodima, “rođeni pripovedač” kako bi rekao čitalac – diletant koji je o umeću pripovedanja nešto načuo ali o njegovom biću ne zna ništa i ne ceni istinu, svakako je roman “ Opsada crkve svetog Spasa ” Gorana Petrovića, koji sada , u obnovi pravoslavlja, koristeći taj talas ( treba li reći : pomodarski ? ), pronosi slavu srpske književnosti u svetu, kao što je to svojevremeno činio roman “ Na Drini ćuprija “ I. Andrića, debelo potpomognut od ministarstva kulture u godinama posle drugog svetskog rata. Ali nastranu analogije , pitanje je kako stvarno ovaj roman predstavlja našu književnost u svetu, šta je tu knjigu ( oko dvesta strana) stavljeno. Istinsko , umetničko i estetsko. Možda delo i zaslužuje da se o njemu toliko govori i prevodi. Ne treba biti nepravedan.
Tematsku ravan ovog romana čini istorijski događaj manjeg značaja: upad Kumana i Bugara na teritoriju srednjevekovne Srbije i njihovo prodiranje na zapad sve do Žiče, tadašnjeg sedišta arhiepiskopije, njeno paljenje i uništavanje a potom preseljenje u Peć. Opisi ukrštanja interesa velikih sila u to vreme ( Vizantije i Mletačke republike ) doprinosi razuđenosti fabule i delo definiše kao istorijski roman. Ljudske sudbine (istorijske i izmišljene) nalaze svoj prostor u okviru zadate teme koju vodi sveznajući pripovedač.Njegov status u svesti receptora dovodi se često u pitanje podsećanjem da je to priča, pripovedni tekst ( “kao u priči”, “nije bilo više mesta ni za priču”, “ nije imalo šta da se pripoveda”) čime je istorijski kontekst definitivno preveden u literarni, poetski. Prostor za simbol je otvoren. Pitanje je kakav simbol nudi , jer ni svaki simbol nije beskonačno rastegljiv a ni univerzalan.
U Andrićevom romanu osvajači su Turci, u Petrovićevom – Bugari i Kumani. Srpski narod je uvek bio prinuđen da se brani od neprijatelja. I dok kod Andrića argatuje na mostu, često nesvestan šta mu se događa, više sluteći zlo, u opsednutoj Žiči , monasi molitvom uzdižu manastir u nebo, van domašaja kumanskih i bugarskih strela i mačeva. Manastir tako postaje simbol neuništivosti jednog naroda a pravoslavlje snažno oružje protiv osvajača i uništitelja.
Istorijski roman imaju gotovo sve nacionalne književnosti i on je , skoro uvek , ostajao u okvirima tih književnosti. Samo je mali broj pisaca uspevao da preskoči “prag” nacionalnih interesa i domogne se univerzalnog i opšteljudskog. Zadata tema sputava pisca da progovori o opštoj situaciji čoveka u svetu. On je uvek rob istorije i vremena. U tom smislu Goran Petrović se kreće sigurnim tragom: smestio se na sredokraći između Višegrada i Beograda . Ali sada , u vremenu govora o kraju istorije, njegov roman štrči iščašeno, bespredmetno.
Slika uzdizanja manastira pod snagom molitve, umesto opšteljudskog značenja, ostaje simbol lokalnog značaja: fantastična slika o borbi jednog naroda protiv zavojevača. Još ako se tome doda srpska nesloga ( opšte mesto ) : kralj Milutin hita iz Skoplja da spase Žiču ali mu đavo pomete puteve, brat sa – kralj Dragutin sa istoka žuri Žiči ali usput krsti svaku raskrsnicu i nikako da stigne, roman ne izlazi iz nacionalnih okvira i značenja. Povezivanje sa sadašnjim vremenom ( pomor ptica u Bosni posle naleta NATO avijacije) , pothranjuje osećanje o opštoj ugroženosti naroda, nezdravo osećanje, čije uzroke u samom narodu pisac ne dotiče.
I u kompozicijskoj ravni poređenje ovog romana sa Andrićevim i Pavićevim prosto se nameće. U Andrićevom romanu četiri veka srpske istorije i pripovedač hroničar. Kod Pavića u “ Hazarskom rečniku” građa je razmeštena u deveti,dvanaesti ,sedamnaesti i dvadeseti vek.Pripovedač: pouydan, objektivan. U romanu Gorana Petrovića radnja počinje u dvanaestom a završava u dvadesetom jer, kad su dva poznata prethodnika G. Petrovića mogla da “razvuku “ radnju romana ( ako je ima?) na nekoliko vekova zašto ne bi i on?! Zasebne celine ili fragmenti povezuju se analogijom a najčešće asocijacijom. Koliko je to književno produktivan postupak, neka prosudi čitalac. Asocijativnost, odavno u upotrebi , već je izvikana stvar, gotovo opšte mesto. Književno delo živi od novog, nepoznatog, otkrivanje nepoznatog sveta. A ako već ova sredstva moraju da se upotrebe, ako su neophodna, onda moraju imati neku drugu funkciju.
“ Valjda se u liku sv.Save ne može drugčije ni pisati “ ( A.Jerkov: “Dobra vest”, podlistak Danasa o kulturi ) .
Kad kritičar od ugleda napiše takvu rečenicu o delu pisca koji je njegov favorit, onda drugi nemaju šta da kažu, sv. Sava je onakav kakvim ga je Goran Petrović naslikao , i gotovo. On je tom rečenicom svaku diskusiju eliminisao.Malo upućeniji čitalac zna ( bar istorijski, a činjenicam se ne može prigovoriti) da nije baš tako i da je lik sv.Save u ovom romanu samo to: viđenje pripovedača, literarna projekcija Gorana Petrovića. Zarad poetske istine, od istorijskih činjenica se može i odstupiti ali ne preterano. Svođenje njegovog lika na jednu dimenziju ne doprinosi njegovoj upečatljivosti nego ga osiromašuje.
Da je ovaj roman proizvod čitanja pogrešne literature i prizemne kič – estetike , svedoči i njegov stil. Zapravo, stil je u ravni tematike, Goran Petrović opredelivši se za glorifikaciju srednjevekovne srpske istorije ne zalazeći u stvarne međuljudske odnose nije ni mogao više da postigne. Šta, zaista , znače sledeće rečenice i sintagme: “ Peneća mesečina, u dugim slpovima,pada niz visina” (1) “ Ona mesečina koja u poljima zri do podneva, čvrsne u grude olova” (2) “ Između dva šumna talasa mesečine” (3) “ Beše posebno tiha bitinijska noć, samo se negde u daljini jedva čuo razboj koji od tankih niti huka sove, ranog trepera zrikavaca, teškog disanja zemlje, romora vode i retkih ljudskih glasova tka izgled vremena” (4) “ Mesec škrinu na nebu. Obruč lune popusti. Na zemlju linuše novi zraci “ (5). Takvih sintagmi, rečenica ili delova pasusa ima gotovo na svakoj strani. Postavlja se pitanje: u kakvom odnosu prema drugim delovima rečenice ( ili rečenica) stoje ? u saznajnom , etičkom , estetskom ? Mora se priznati: čitalac ne saznaje ništa novo, niti se moralno uzdiže, niti estetski oplemenjuje. Jer cilj kič-estetike jeste to : ona se za čitaoca lepi kao čičak. Nastranu to što sve deluje isuviše poznato, kao prepisano iz petparačkih udžbenika za lepo pisanje. Nastranu i to što je pripovedač u svađi sa logikom ( neka zamisli /oseti: “mesec škrinu na nebu “ !? “ tka izgled vremena”!? ) . Kako onda ne dovesti u vezu onaj citat sa početka ove knjige : “ Lepa je noć u moravskoj dolini kad mesečina zaspe snežna polja” (6). Sve kliše do klišea. Opšta mesta. Praznina. Jer opravdanja nema ni ovom drugom: imao je za uzor makar Boru Stankovića ( “A kod B.Stankovića nema ni jednog klišea”. I Sekulić) .
Sve u svemu, kad se te đinđuve i praporci oduzmu ovom romanu, ostaje čista istorija. I to bez dubljeg uvida u njene tokove i odnose.
Istorija koja se ponavlja u nedogled. Knjiga za uspavljivanje i razbibrigu.Ali to nimalo ne sprečava njenog autora da je prevodi na strane jezike i da predstavlja našu književnost u svetu. Bitno je da je šema pronađena. Po njoj je lako mogla biti napisana “ Sitničarnica kod srećne ruke” i druge sitničarnice a da se bitnije ne zađe u problematiku umetničkog pisanja i stvaranja. I tako, u beskraj.*

________
1.G.Petrović:Opsada crkve svetog Spasa Nar.knjiga Bgd 2004.str.12.
2. Isto, str.12.
3. Isto, str.13.
4. Isto, str.14.
5. Isto, str.15.
6. D.Ćosić : Daleko je sunce
_______
* Једно од поглавља при крају Милановићеве књиге, стр. 116 - 121

СРПСКИ ПАЦИЈЕНТ Зорана Симића


Ових дана изашла је у издању Едиције БРАНИЧЕВО прва књига Зорана Симића (1950, Мрмош, Жупа александровачка), дугогодишњег новинара Политике, у Библиотеци Алка као 4.

Књига је посвећена Симићевој мајци, супрузи и ћеркама.

Отвара се оградом:

У овом штиву нема слободних љубавних сцена, те га могу читати и малолетни.

Упозорава се младеж да ова књига садржи безобразлуке и подлости, које ипак, није измислио аутор. Као што ни једна личност није плод његове маште, уосталом као и он сам...

Писана опоро и жестоко, ова књига је истовремено и опора прича о најдуговечнијем српском листу у транзицији, али и роман о самом дописнику из Пожаревца, који се храбро опирао и на крају платио жестоку цену транзиционе турбуленције... За читаоце у Србији, али и свету, ово ће бити поучна прича о томе ко је, у ствари, српски пацијент, јуче и данас...

уторак, 12. август 2008.

ZA OBNOVU DRUŠTVENOG ROMANA


ZA OBNOVU DRUŠTVENOG ROMANA
Miroslav Lukić: «Pasija po Amarilisu»Braničevo C.Z.K. Požarevac, 2008.g.


«Idi,idi, reče ptica
Čovek ne može podneti
toliko stvarnosti»
T.S.Eliot: «Četiri kvarteta»

Balzakovsku sklonost za nadovezivanjem romana na prethodni, baštinili su pisci u evropskim književnostima tokom 19. i početkom 20. veka a u američkoj najuspešnije Viljem Fokner u eposi toka svesti, svaki s većim ili manjim uspehom. Čitalac ima utisak da se priča nastavlja na neku ispričanu priču a tako se i završava, ostavljajući utisak za neku drugu koja tek treba da bude ispričana. Pritom treba imati na umu da je tako koncipiran roman dovršena celina, funkcioniše sam za sebe u smislu sižejnog oblikovanja. Takav oblikovni postupak omogućavao je piscima da romanu daju protejsku moć: mogao je da primi u sebe sve oblike pisma i nivoe jezika i da da sliku punoće života.
U srpskoj književnosti ovaj postupak nadovezivanja i uzglobljavanja romana na prethodni nije nepoznat i koristili su ga pisci u 20. v.: Miloš Crnjanski u «Seobama I, II,III» ( po tematici ), Borislav Pekić u seriji romana o Cincarima (po likovima), Vidosav Stevanović u romanima «Nišči» i «Konstantin Gorča» ( po liku i jeziku). Tu spada i porodični roman, Kišov porodični ciklus sastavljen od romana «Bašta, pepeo» i «Peščanik», ali i nekoliko pripovedaka. Karakteristično za ove pisce je građa koju treba transpotovati u delo i nemogućnost da je isto primi i da pritom tvori celinu. Celina priče biće ostvarena u dva ili više romana a veza među njima manje ili više čvršća. U svakom slučaju, ta celina za kojom se teži biće ostvarena.
Sličan postupak koristi i Miroslav Lukić ( 1950. ) u seriji romana koje je napisao i objavio od 1983. do ovog najnovijeg, «Pasija po Amarilisu». Tako se postupci Žarka Žuje, penzionisanog pukovnika, oca Avgustine Senković, koji promakne kao sen u ovom romanu, ne mogu shvatiti u potpunosti ako čitalac nije prethodno pročitao «Dnevnik za Senkovića» i «Ujkin dom», jedan od najboljih u opusu ovog pisca. Ne mogu se shvatiti oštre opaske Avgustine Senković o ocu čije je delovanje opisano u prethodnim romanima i gde je u potpunosti data tamna strana njegove ličnosti. Iz izjava drugih likova, ovaj lik biće kratko osvetljen i tako motivisani postupci njegove kćerke. Ova kratka epizoda upućuje na zaključak da je opus ovoga pisca veoma složen, da je celina i da traži pažljivog čitaoca.
Kad otvori knjigu i pročita prvih nekoliko stranica, čitalac ima osećaj poplave nepodnošljive stvarnosti i taj osećaj se povećava sa svakom novom stranicom dok teče naracija i likovi bivaju osvetljeni iz različitih uglova do završetka, kad pripovedač/lik Filip Senković iščezava a na scenu stupaju izvodi dojava ili zapisnika «večnih kontrolora pisanja» a uredniku «Pasije po Amarilisu» Orfelinu ostaje da tekst zaključi slikom, fotografijom, mogućim mestom gde se utopio nesrećni Filip Senković, mučen tajnom ubistva ili samoubistva svoje žene Avgustine Senković. Čitalac koji to uspe, kao nagradu ima katarzično osećanje: odsanjao je jedan od najkošmarnijih snova: poslednje dve decenije 20. v. Trud se isplatio jer iza toga nastupa običnost, kao kad se izroni iz duboke vode.
Postavlja se pitanje: zagovara li to Miroslav Lukić u ovom romanu a i u drugim tekstovima, povratak tradiciji pisane književnosti, jer je sociopsihološki pristup izbora pripovedanog materijala evidentan, naravno, uz poštovanje modernog senzibiliteta i neophodnih inovacija u oblikovanju. To donekle odgovara i njegovom delovanju: osnivanje časopisa « Almanah za živu tradiciju, književnost i alhemiju». Za postmoderniste i to zvuči kao huljenje: plaše se da iza toga ne dođe reč realizam. Zašto je to tako i što M. Lukić to neće učiniti, ne treba mnogo objašnjavati: takav način oblikovanja bio bi nedovoljan za književni svet ovog pisca. Drugo: on bez zazora koristi moderan, pa čak i postmoderan postupak: Filip Senković zapravo piše roman «Pasija po Amarilisu»: « Uradio sam tri kopije toga rukopisa, a original sklonio na sigurno mesto. Neće biti uništen; ne može biti uništen! »(1.). A zatim: «Činilo se da tavorim na periferiji nacionalne književnosti a ja sam ustvari decenijama stvarao Novi oblik umetnosti»(2.), kaže Filip Senković.
Zar to nije postmoderan postupak, ali u funkciji sveprisutne stvarnosti i odbrane od mračnih sila da bar reč dopre do nekog budućeg. Strah od «kontrolora pisanja» očito, pratiće Filipa Senkovića do kraja života.
Suprotno tvrdnji postmodernista da su sve vrednosti relativne, roman M. Lukića. «Pasija po Amarilisu» dokazuje da se bez vrednosti ne može. Zemaljsko i božansko, prizemno i idealno, moralno i nemoralno bore se za prevlast pa je tako u ovom delu utkan širi, antropološki kontekst da sve što se glavnom junaku događa nije od juče nego je staro koliko i civilizacija a piščevo pozvanje je da razluči dobro od lošeg jer je to uslov za nadu i ljudsko trajanje. Dok prelistava Senkovićeve rukopise, pukovnik Amarilis nesvesno i sa dozom ironije naziva ga Mučenikom dobre nade. Sakriven u ormanu, ponižen, prinuđen da kroz ključaonicu posmatra ljubavne vratolomije svoje žene, prelistavajući u slobodnom vremenu rukopis svoje žrtve, on u tuđoj muci nalazi olakšanje. On rukopis neće uništiti. Urednik tamnog vilajeta, Orfelin kaže: «Tajno odeljenje je skupljalo verzije Istorije jučerašnjeg dana... da bi ih zatim uništilo. To uništavanje je stopirao baš pukovnik Amarilis... listajući sve to, pukovnik je našao sebi lek.»(3.)
tako se otkriva i razlog za pisanje ove knjige i potrebe da se ispriča priča. Tako je nađeno i opravdanje za postojanje književnosti kroz vekove.
Fabulativni tok romana M. Lukića «Pasija po Amarilisu» u funkciji je razrešenja zagonetne smrti Avgustine Senković, dakle pitanje istine. Samoubistvo ili ubistvo? Rešavanje zagonetke otkriva slojeve od dna do vrha društvene hijerarhije ukazujući na moguće uzročnike socijalne i psihološke prirode koji se stiču u ključnom saznanju: postojanju i izgradnji totalitarne svesti u drugoj polovini 20. veka: «Odrastao sam u društvu u kojem je suvereno vladao teror delimičnih istina (podvukao M.M.). Tu vladavinu je morala apsorbovati i moja duša.» (4.) zapisuje F. Senković. Zato sledi neminovno: «Istina je bila tvrdoglav, energičan besmrtni pokretač».(5.) Ovde se mora naglasiti: istina tu ima etičko a tek potom gnoseološko značenje. Saznanje istine donelo bi pripovedaču smirenje, mogućnost delovanja kao i duševno rasterećenje «talaca sudbine», svih aktera upletenih u priču, a posebno nevinih. Nemogućnost da se sazna istina priziva nove žrtve. U tom kontekstu moguće je razumeti i misteriozni nestanak Filipa Senkovića koji se tim činom oslobodio težine nagomilanih činjenica i paukove mreže koju su ispleli «večiti kontrolori pisanja», poremećeni međuljudski odnosi, i konačno, ono što ljudskom umu izmiče i ne da ličnosti da ostvari svoju ljudsku suštinu.
Svi likovi od kojih F. Senković pokušava da sazna istinu – lažu. Laž i prevara idu zajedno, pa tako g-đa Amarilis laže i vara muža, Magda Soldatović – F.Senković: «Nije mi bilo spasa od Magdalene Soldatović...»(6.) « Lisović me je upoznao sa Magdom da bi me kontrolisala i izveštavala ono što osećam, mislim, pišem, planiram.». (7.) Laže i Pikova dama: «Saharin je – predpostavimo – dobio nalog da sredi, «to» sa Avgustinom! Odmah se postavlja pitanje: zašto da sklone Avgustinu a ne tebe, izabranika Sudbine i Boga? Mogući odgovor glasi: kad ona nestane, deca i sudbina padaju na tebe; morao bi da im se posvetiš; - osim toga, našao bi se na ulici kao što si se i našao.». (8) Dakle laži g-đa Iks. Lažu i muškarci i još više zamagljuju istinu: Leventa Lisović, vajni prijatelj F. Senkovića, L.L.L. , Saharin. U okruženju gde svi lažu tragalac za istinom postaje usamljenik, strano telo, a laž zadobija auru istine. Naopake istine. Društvo koje stoji na takvim izobličenim vrednostima tone u beznađe i apatiju.
Poremećeni međuljudski odnosi dovode do sužavanja čovekove ličnosti na jednu dimenziju. Očiti su primeri otupelosti i duhovne praznine većine Lukićevih likova. G-đa Amarilis samo pije i menja ljubavnike. Magda Soldatović spletkari i laže. Pikova dama i g-đa Iks vode ljubav bez ljubavi i bave se tuđim životima jer im je sopstveni stran i opustošen. Pukovnik Amarilis ima bolesnu strast zagledanja u tuđe živote. Leventa Lisović dvoliči i zavidi. Majka Avgustinina verbalno i fizički maltretira kćer. Zloba, mržnja i zavist dominantne su njihove osobine a saosećanje, ljubav, pravda, poštenje i nadasve istina, - misaone imenice. Zato su njihove replike oštre, jetke, ironične. Jednom rečju, svet bez stvaralaštva i ideala. U takvom okruženju odrasta trogodišnji Avgustinin sin.
A Avgustina Senković? Njena sen se nadvija tokom celog romana, od prve do poslednje stranice, iako je izričita samo u dnevnicima (poglavlje: «Neme dubine» ). (9.) U atmosferi u kojoj je živela, njeno stradanje je neminovno: opakost, ludilo i prefriganost, licemerje – kako mamino tako i moje mlađe sestre i njenog perfidnog mužića – počeli su se pokazivati, počev od tatine sahrane». (10) « Stan je počinjao da liči na pakao, zbog tih svađa i izlivanja nerazumnog majčinog besa. Mislim da su je u tome podsticali mlađa sestra i zet» ( 11.) i dalje : «Videla sam da je život užasna i ogavna stvar u takvom okruženju, pakao i prokletstvo, i da nam se osporava svaki korak. Pre svega mom dečaku i meni». (12.) Tu treba dodati majčino osporavanje na stan, izbacivanje muža na ulicu i nerešen radni odnos (pola radnog vremena), dakle težak socijalni položaj koji žena sa malim detetom može da izdrži. Zaštite niotkud. Takvo stanje mogu izdržati samo jake osobe, ali pitanje je do koje granice. Drugi činioci su spolja i odnose se na ono što je njen muž F. Senković pisao i govorio.To je paukova mreža koju pletu nevidljivi akteri i koji su možda, pruzrokovali njenu smrt. Jer, teško je poverovati u dobrovoljnu smrt žene koja brine o malom detetu. Ako je dakle ovo drugo, užas je još veći.
Tajna smrti Avgustine Senković je poetska nit zapeta ono što vrhuni ovim romanom. Paradoksalno, preko stradanja nevine žrtve stiglo se do poetske pravde i lepote. U njenom rešavanju je i najdublji estetski doživljaj. Pitanje je zašto je toliko skup? Ali pesnička pravda ima svoje zakone i mora da se vrši. Bez nje bi život bio besmislen. Ona mu, preko stradanja, daje smisao i lepotu. Slici opustošenosti ljudskih sudbina doprinosi i dehumanizovani gradski pejzaž, štur i bez opisa. Uglavnom je to stan, soba, kancelarija, ulica. Humanizaciji kafkijanske atmosfere (jedno poglavlje nosi naslov: «U spomen F. Kafki ») ne doprinose ni sećanja na Bosiljkovac, rodno selo F. Senkovića, koga pominje sa nostalgijom uostalom, vrlo retko. Teskoba i skučenost dominiraju u ovom romanu, ima se utisak kako ljudi jedan drugom stoje na glavi. Opis, kada se i pojavi, u funkciji je ljudske nebrige kako za duhovni tako i fizički život: «Plodnim poljima izvađena je utroba. Kao uspomena i večiti spomenik ostadoše brda šljunka, viđena iz helikoptera nalik na površinu Meseca. Ostaše bare i jezera. Bagerska pustinja» (13.). Zapuštenost prirodnog pejzaža upućuje na duhovno, obostrano se dopunjuju.
Utoliko nadom zvuče poslednje stranice romana koje ispisuje stariji sin F. Senkovića naslovljeni kao: «Kuda ide Srbija» ili «Dugoročni planovi jednog mladića», nadom, jer su san dečaka koji je snagom mladosti izronio iz košmarnog sna nepodnošljive stvarnosti: «Završiti fakultet za četiri godine (traje pet). Dobro zarađivati, kupiti kuću, auto. Finansirati realizaciju plemenitih i razumnih ideja moga oca. Pomoći bratu...». (14.) «Moj otac veruje u uzdizanje Treće Srbije, a ja radim na tome da mu obezbedim srećniju starost».(15.) Na scenu stupaju plemenite ideje, pravi ljudski život. Nešto zašta se vredi boriti. Takvi redovi su istovremeno i iskupljenje ove knjige.
I oblikovni postupak «Pasije po Amarilisu» M. Lukića u ravni je tematike, zapravo odgonetanja tajne smrti Avgustine Senković, tako da je pored socijalnog, psihološkog i antropološkog prisutan i kriminalni sloj. Njihova izukrštanost daje slika punoće života u velikom gradu i tvori organsku celinu romana gde sižejni delovi mogu, uslovno imati manju ili veću samostalnost, ali uvek u funkciji fabulativnog toka koji teče u neprekinutoj naraciji. Tako i opaske ili pasusi i delovi o piscima svetske književnosti koji su na neki način pali pod udar «večnih kontrolora pisanja» a posebno onaj o samoubistvu Jesenjina u ruskom totalitarizmu, citat iz knjige gde se dokazuje da je Jesenjin prvo ubijen pa su tek onda «majstori» iscenirali samoubistvo, osnažuje ideju da je i Avgustina Senković žrtva slične ujdurme, i ne remeti narativni tok dela, naprotiv. Druga osobina oblikovnog postupka je kontrast. Kontrastrirani su Amarilisovo zagledanje u tuđe rukopise i Avgustinini dnevnici i Senkovićevo istraživanje, jer prvi to čini iz pasije a drugo dvoje iz muke i duboke duševne potrebe. Najzad, u romanu je «uzglobljen» mini roman naslovljen «Pseća svadba» što govori o složenoj kompoziciji a sve u cilju da se dođe do rešenja problema i upućuje na dodatnu misao da je život ipak, složeniji i od najsloženije priče.
M. Lukić je napisao ovaj roman sa stanovišta društvene svrsishodnosti, snažno se zalažući za prisustvo stvarnosti druge polovine 20. veka. Gde je ta stvarnost podvrgnuta nemilosrdnoj vivisekciji i odstranjivanju bolesnih tkiva a sve u cilju zdravog, humanog života. Ova knjiga, iz najbliže prošlosti gleda u budućnost. U njoj nema praznih rečenica i praznog hoda. M.Lukić je napisao značajan, u srpskoj književnosti toliko drugačiji roman koji je daleko od tekuće produkcije pa je njegova originalnost dodatna vrlina, reklo bi se: obnova društvenog romana. Zalažući se za istinitost u književnosti, snažno osuđujući svako ograničanje slobode a posebno u totalitarizmu, i pisac i ovaj roman su književne činjenice prve vrste kojih se nijedna, a posebno naša književnost, ne bi smela niti mogla odreći.


Miroljub MILANOVIĆ*

1.Miroslav Lukić: «Pasija po Amarilisu» C.Z.K. «Braničevo» 2008. str.309.
2.Miroslav Lukić: «Pasija po Amarilisu» C.Z.K. «Braničevo» 2008. str.310.
3. Isto, str.324.
4. Isto, str.13.
5. Isto, str.91.
6. Isto, str.201.
7. Isto, str. 209.
8. Isto, str. 258.
9. Isto, str. 72.
10.Isto, str. 72.
11.Isto, str.72.
12.Isto, str.73.
13. Isto, str.220.
14. Isto, str.321.
15. Isto, str.323.

U utorak, 5. avgust a– Centar za kulturu Pozarevac i Edicija Braničevo organizovali su promociju romana PASIJA PO AMARILISU knjizevnika Miroslava Lukica. Predstavljanje romana odvijalo se u okviru letnjeg programa POD SVAJEM ZVEZDA u atrijumu Centra za kulturu sa početkom u 20,00 sati. Roman M. Lukića predstavili su urednik edicije Aleksandar Lukić i književnik Miroljub Milanović (rodom iz Petrovca na Mlavi, na slici ).

петак, 30. мај 2008.

Književna nagrada "Gospođin vir"



Književnu nagradu „Gospodjin vir“ osnovali su početkom 2008. godine Centar za kulturu i Edicija BRANIČEVO Pozarevac. To je - pre svega - antibirokratska, godišnja nagrada; dodeljuje se za najbolju knjigu poezije, roman, ili knjigu eseja/ogleda. . .Nagrada se dodeljuje prvenstveno pojedincima koji se u svojim delima suočavaju sa umnim i duhovnim naporom, mističnim iskustvom i pesničkim lavirintom. Nagrada se dodeljuje autorima koji umeju da ožive naše dubine, da sidju u mistične virove i da po cenu napora celog bića daju delo koje ima i svu draž novine, pa i ono smešno trzanje zbilja živih nerava, zbilja sapetih spregova, kako bi rekao Vinaver.Odluku o nagradi donosi žiri sastavljen od 3 člana. Odluku o dobitniku nagrade žiri saopštava u drugoj nedelji aprila, a nagrada se dodeljuje u drugoj nedelji meseca maja) u okviru književnih susreta Bezdana umetnost.Za nagradu konkurišu naslovi objavljeni u toku 2008. godine. Za nagradu „Gospođin vir“ mogu konkurisati pisci koji pišu i objavljuju na srpskom jeziku, bez obzira gde trenutno ili stalno žive (u državi matici ili dijaspori širom sveta).Nagrada se sastoji od skulpture (rad akademskog slikara Dragiše Miloševića) i novčanog dela.Dela za ovu nagradu mogu predlagati umetnička udruženja, izdavači, književni kritičari, pojedinci, kao i sami autori.Obrazložene, pisane predloge uz obavezna 3 primerka objavljenog dela treba dostaviti do 31. decembra tekuće godine, na adresu: Edicija BRANIČEVO - Centar za kulturu Požarevac, ul. Jovana Šerbanovića 1, 12000 Požarevac, sa obaveznom naznakom «Za konkurs - Gospodjin vir»
Više informacija o nagradi mogu se dobiti na telefon: 012 – 541 - 351
Možete nam pisati na e-mail alukic@ms012.net







четвртак, 10. април 2008.

PASIJA PO AMARILISU, novi roman M. Lukića






Pre Lukićeve Pasiju po Amarilisu, napisano je mnogo, premnogo romana i povesti o lavirintima Trećeg Rima; među kojima u svetu, pa i kod nas ima i veoma zanimljivih i podsticajnih knjiga (Grobnica za Borisa Davidoviča od Kiša, recimo); međutim, ko će te knjige čitati, kad đavoli zaista odu, kako glasi jedno od poglavlja u Pasiju po Amarilisu, i kada dođu majmuni, oni majmuni Šklovskog?
Verovatno jedan od svojih najboljih romana, uz romane Liturgija, Ujkin dom, Rečnik prototipa, Miroslav Lukić nije napisao po porudžbini vremena, epohe i izdavača. Već po onom unutrašnjem glasu duše, savesti i srca, koji nikada nije mogao biti ugušen i sapet.
Verujem da je Lukić stvarao i stvorio Pasiju po Amarilisu, kao što je Bog stvorio svet, da bi mu rana usamljenost bila manje bolna. Ili još tačnije : Lukić je stvorio Pasiju po Amarilisu, možda da bi mu kasna usamljenost bila manje bolna... Ovaj pisac je imao snage, i poželjan stvaralački razvoj, da se uhvati u koštac sa izazovima umetnosti pisanja romana, sa onim izazovima na kraju kojih su zastali Dostojevski, pišući Braću Karamazove, Idiota, Zle duhove, Zločin i kaznu, ili Tolstoj pišući Rat i mir, Anu Karenjinu i Vaskrsenje.
Lukić je Pasiju po Amarilisu pisao u najgore vreme, u izvesnom plodnom zatišju za koje se "izborio" pišući u senci, daleko od halabuka, nešto vrlo važno i dragoceno, izuzetno. U Pasiju po Amarilisu ima toliko likova i situacija, kao na kakvom velikom vašaru, da je nemoguće ne samo sve prebrojiti, a nekmoli o svemu tome pisati.
To je zadatak onih koji dolaze i koji veruju u čudesnu umetnost novog romana...
Pasija po Amarilisu je natopljena poezijom, ali i esejima kakve ćemo uzalud tražiti u časopisima i knjigama čak vrsnih esejista epohe Hokus - pokusa...
Dugo je i strpljivo pisac radio na ovoj knjizi, ....Njemu nije važno bilo da stekne slavu, već da rasvetli jedan tragičan slučaj: rasvetljujući ga napisao je potresan roman.
Tu knjigu će razumeti svuda, i kod nas, i u Evropi, i ma gde u svetu, pa i u onim zemljama koje su eksperimenti i mađioničarski trikovi epohe Hokus - pokusa mnoge ljude ojadili...
Lukić je Pasijom po Amarilisu, pored ostalog, učinio sebi uslugu i kao pesniku i esejisti, izvanrednom pesniku i esejisti, jednom od boljih živih pesnika i esejista, iako je u svojoj zemlji naprosto kao pesnik i esejista sakriven ispod korita, razobličivši gnusobe i ograničenosti pozitivizma, pisarevštine, vulgarnog materijalizma i utilitarističkih principa, nihilizma.
Glavni junak Pasije po Amarilisu nije Filip Senković, niti neko od drugih junaka ove knjige, već Istina, sudbina istine u svetu... Zato ova knjiga oslobađa ličnost, svaku podjarmljenu ličnost, svakog čitaoca koji ima mnogo toga na duši neizrecivog, ma gde on bio i živeo : vraćajući joj kvalitetni sadržaj, radost u opustošeni život, duhovno obogaćivanje...
Ne treba plakati, već se radovati; ne treba žaliti zbog onih koje je zla sudbina odnela; jer ova knjiga nije zaboravila najgnusnije zločine i nepočinstva; nastradali su i nestali poneki od njenih junaka, ali istina o njima nikada neće umreti : podignut joj je, u ovoj velikoj knjizi, večiti, besmrtni spomenik...

Šta u stvari potvrdjuje ovaj roman? Ono što smo o Orfeju napisali pre skoro desetak godina. Orfej stoji na vratima pakla, danas ; okružuje ga apatija, čiji je smisao, kako je Jovica Aćin primetio u pogovoru knjizi Markiza de Sada Uživanje u zločinu (Gradac, 1989, str. 72),ponavljanje, apatično ponavljanje "apsolutno (...) ravnodušno prema istini i laži, s one strane je, tamo gde vlada razvrat". Treba se čuvati uma koji je sodomizovan. Ravnodušnost je gnusna stvar. Ona je izraz bestrasne hladnoće koja se zahteva prilikom vršenja ma kakvog zlodela, nasilja. Orfej na vratima pakla prisustvuje primernim i neprimernim perverzijama. Orfej mora da krene dalje od sodomizovanja, središne de sadovske perverzije, što dalje od sistematske jalovosti. Prema ispitu nevinosti, ispitu savesti. Apatija i njeno ponavljanje, apsolutna apatija koja ljude "jedina može održati u stanju permanentne transgresije", obezbeđuje napredak u zločinu, u nasilju, u uživanju u zločinu i nasilju. Aćin zna da je apatija "asketska praksa, ona je praksa radikalnog razvrata".
Miroslav Lukić, autor izvanredne knjige ZEMLJA NEDOĐIJA (BIGZ, Beograd, 1993, str. 12) progovara o nasilju :

Rugoba ovog doba gleda oko sebe
pogledom gluvonemog.
Hrani se zaboravom, gubitkom sena,
gaženjem senki.
Pari se sa kučkinim sinovima,
poluljudima polupsima.
Karike pamćenja služe joj
kao predjelo.
Prošlost je za nju samo zalogaj.
Prava su poslastica za nju oni
koji svoju glavu nose u torbi,
ili u rukama.

Orfej, prošavši kroz vrata pakla, vidi događaje u istoriji roda ljudskog koji kao veliko zvono, kako reče bogonosac, zvone "na uši negluvima i pozivaju njihovu savest na uzbunu". Prisustvuje im. Prisustvuje biranju između Boga i satane, biranju između dobrotvora i zlotvora. biranju između Isusa i Barabe. Iako na izboru dobija baraba i Zlo i Nasilje, što potvrđuju svi pesnici na koje sam se za ovu priliku pozvao, Orfej treba da stremi Istini, da ni za dlaku ne odstupi od nje, jer onda za kilometre odstupa od pravde i poštenja, za čitave svetlosne godine od Nade. Orfej treba da izbegava ono o čemu ljudi govore, moć, jer ona sadrži nasilje, a nasilje proizvodi nesreću. Nasilje vređa ljubav Hristovu i treba ga zaustaviti i izbegavati, da bi izbegli gnev ljubavi. Živimo u vremenu kad je pornografija prijemčivija od ljubavi. Ljudi su zaboravili da su gosti i putnici u ovom svetu. Toliko njih se pretvorilo u bezobrazne goste i putnike. Mnogi su se ostrvili i nikada neće priznati svoju ostrvljenost. Za svako zlo u sebi i svetu oni krive drugoga ; sebe - nikada.
Nasilje prelazi u naviku, ono je postalo deo svakodnevnice. Cilj nasilja je uvek nešto konačno, smisao književnosti - beskonačno.
Narod ili čovek koji veruje u silu zla, koji ulazi u ortakluk sa zlom, bliže je prokletstvu nego blagoslovu, bliže je smrti nego samom životu. Ne treba podcenjivati mali broj onih koji su se naučili stidu i poštenju, iako su oni kapi vode u okeanu roda zlog i preljubotvornog. Toj mnozini se i Hrist obraćao skoro pre dve hiljade godina, kao otrovnim osicama, kao licemerima, kao slepim vođama, kao budala slepim, kao zmijama i porodu aspidinom. Milovan Danojlić, proklinjući istoriju kao "moriju", ruga se onima koji nisu ništa naučili, kao ni ljudi koji su živeli u vremenima kada je Hristos po zemlji hodio i činio čudesa. Gde je jedno nasilje, tu su odmah mnoga nasilja. Tiranisati , svetiti se, pljačkati, uništavati, uživati u zločinu, silovati, paliti i žariti, marginalizovati, omaložavati, mrzeti, ućutkivati, ubijati, varati, lažno optuživati, uhoditi, ucenjivati, reketirati, podmićivati, zavoditi - spisak bi mogao biti i duži! - pesnik usred pakla, ipak, treba da se okrene onoj našoj poslovici : bliža je košulja od haljine.
Pasija po Amarilisu, recimo na kraju, vraća sve ono što su oborili oni akteri tobožnjeg oslobođenja ličnosti, što su ustali protiv svih verovanja, svih normi, u ime nekakve progresivne emancipacije; Pasija po Amarilisu vraća i podiže sve oboreno: religiju, filosofiju, umetnost i moral, duh i duhovni život... Zato je to svetski veoma važna knjiga, veliki roman, i trijumf srpskog pisca trostrukih umnih darova (pesnika, esejiste, antologičara i romanopisca) ...
Miroslav Lukić je Pasijom po Amarilisu, stvorio, jedan od boljih romana poniklih na nacionalnom srpskom tlu, roman evropski i svetski, uzbudljiv, zanimljiv, podsticajan, knjigu koja se ne ispušta iz ruku, i čija veličina ne sputava i ne uspavljuje. Naprotiv. Lukić je napisao jednu od knjiga budućnosti, umetnosti romana budućnosti, ili treće religiozne epohe stvaralaštva, kao što se pišu duboke pesme. Bilo je očekivano da se takav jedan, suštinski veliki pisac, pojavi u Rusiji...
Lukić je ovaj svoj roman napisao - ma koliko to na prvi pogled zvučalo čudno i neverovatno - protiv spolja nametnutog aksketizma i intelektualne bede, oslobađajući i svoju ličnost i ličnosti čitalaca, pretpostavljenih, močvarnog tla materijalizma, i gradeći na temeljima koji obogaćuju empirijsku ličnost i njeno pravo na stvaralačku punoću života.
Zato će ova knjiga kroz koju nedelju, kad dospe u knjižarske izloge i do svojih prvih čitalaca, biti praznik za čitaoce.
A. Lukic, urednik

среда, 27. фебруар 2008.

Јован Пејчић ОСНОВ, ОКВИРИ, ПРАГ

Ових дана је у штампи нова књига Јована Пејчића (1951, Бошњаце код Лесковца), критичара, историчара књижевности, есејисте, антологичара, професора Српске књижевности двадесетог века на Философском факултету у Нишу. Аутора десетак књига, седам антологија, и приређивача читавог низа књига српских писаца.
Нова Пејчићева књига има поднаслов Облик и реч критике 3. Ову књигу објављује Едиција БРАНИЧЕВО у Библиотеци AB OVO, као 9.
Књига има 228 стр.; ф.: 13,8 х 21 цм.
Пејчићеву књигу чине 4 круга или целине, плус Додаци: Порекло текстова- Библиографија; О књизи; Облик и реч критке (1); Књижевни свет - критичка свест, Облик и реч критике 2; напомене о писцу и преглед имена.
У првом кругу Пејчић пише о критици и одговорности, о Николи Милошевићу, Радомиру Константиновићу, Исидори Секулић, Драгиши Витошевићу, Владети Јеротићу.
У другом кругу Пејчић пише о Драгану Алексићу, М.Ј. Вишњићу, Д. Димићу (Т. Манојловићу), о поетици афоризама, драми у Нишу, македонској књижевности у београдском часопису Дело.
У трећем кругу о: С. Х. Танчићу, С. Нешићу, И. Лаловићу, Р. Љушићу, К. Лозанићу и Б. Рајчевићу.
У кругу четвртом о: Д. Јевтићу, Т. Нешићу, С. Војновићу, Ж. Малешевићу и другима.
Сам Пејчић о својој књизи вели:
Као што је први текст у Књижевном свету - критичкој свести (2004) био веза с Обликом и речи критике (1994), тако се овде други и трећи рад отварају према хоризонту исте прве књиге, док почетни још једанпут утврђују стари основ.
С мога становишта, оквири - две наредне целине - пружају једно од могућих, могуће критич(арс)ко кретање међу одређеним делима и писцима, темама такође, који су ми у извесном часу, дугом три деценије (с тим што је и у овој прилици реч о прикупљању и бирању), заустављали мисао на њеном путу ка самој себи - као и пре по тачкама на којима је, с мање или више оправдања, трагала за видовима стварања, чином уметности, ставом људскости.
Прагом именујем суочавања друге врсте: сусрете с рукописима и одлуку да за њих затражим јавност. доносим, међутим, само оно што је из препорука наштампано на корицама и клапнама објављених дела - о мојим предлозима и сумњама, који се не виде, све знају аутори и издавачи.
Најстарији текст унет у књигу објавио сам 1976. године - најновији, ѕавршен септембра 2007, досад није штампан...
Итд... Књига је пред самим изласком. Може се поручити од Едиције БРАНИЧЕВО.



Karel Kosik MOSTOVI PREKO EVROPSKE RIJEKE I DRUGI SPISI


Edicija BRANIČEVO ovogodišnju izdavačku sezonu otpočinje knjigom Karela Kosika Mostovi preko evropske rijeke i drugi spisi, koju je preveo dr Ante Lešaja, i za koju je napomene i pogovor napisao. Knjiga se objavljuje kao 6. u Biblioteci Ogledi i razgovori. Obim knjige: 321 str.; f.: 13,8 x 21 cm.
Karel Kosik (1926 -2003) je poznato i slavno ime i autor knjige koja pozvane čitaoce ne ostavlja ravnodušnim. Baveći se filozofskom, političkom antrpologijom, sociologijom politike, ovaj pisac je ispisao dragocene stranice.
Ovo je prvi prevod na srpsko-hrvatski jezik ove Kosikove knjige koja je komponovana iz tri dela:Što je srednja Evropa?Česi i Čehići. Mostovi preko evropske rijeke. I Pogovora, koji sadrži tekstove: Ante Lešaja: Kosikova suočavanja sa izazovima dvadesetog vijeka, kao i dva priloga:Karel Kosik - bibliografija; i Hronologija života Karela Kosika.
Kosik razmatra šta je to srednja Evropa, kao i mogućnost Trećeg Minhena. Isto tako, Kosik se bavi analizom istine egzila-egzila istine, uspona arogancije, moralnosti u vremenima globalizacije. Kosik takođe svedoči o bestidnosti i poniženju, o mafijaštvu, o lumpenburžoaziji i višoj duhovnoj istini. Pokazujući da sva snaga proizilazi iz imaginacije. Isto tako, kosik piše i o humanom bombardovanju i još ponečem...
Ova knjiga uskoro izlazi iz štampe i može se poručiti direktno od izdavača: czkpo@ptt.yu .

Актуелно. - "Сазвежђа ЗАВЕТИНЕ"